KRŠKA LJEPOTICA UNA: Povezuje ljudi i spaja države, izvire u Hrvatskoj, u BiH ima nacionalni park

Obala Une ima čak 424 kilometara u dvije države, BiH i Hrvatskoj, gdje izvire u malom ličkom selu Donja Suvaja, kod Udbine, te teče ispod Plješivice u BiH, gdje od 2008. godine ima Nacionalni park Una, površine 19.800 ha, na čijem prostoru živi 2.500 ljudi.

Sjedište jedinstvenog Nacionalnog parka Una je u Bihaću, koji smo i posjetili te isprobali raftingu na Uni, čija sezona traje od ožujka do listopada, a bili smo i na trećoj brdskoj utrci na kružnoj stazi unutar Nacionalnog parka Una, te posjetili tamošnje pčelare i ugostitelje.

Naš domaćin bio je direktor Nacionalnog parka Una Amarildo Mulić, koji je na tu funkciju došao 2011. godine iz turističkih voda, pa dobro zna da informacija, uz terenski obilazak iste, kad možete osjetiti i vidjeti kako zemlja i ljudi koji tu žive dišu, uvijek dobro dođe. Mulić je ne krije da je cilj NP Una, koji je krenuo od nule, ali je već 2013. Imao 30.000 registriranih posjetitelja, čiji je broj 2019. dosegao 170.000 posjetitelja. Mulić je krije da je cilj NP Una da postane dio šire regionalne turističke ponude, jer u krugu od samo 200 kilometara, ima čak pet nacionalnih parkova. Vodeći je i najpoznatiji NP Plitvička jezera s kojim imaju ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji, kao i s Ličko-senjskom županijom.

Prema njegovim riječima, Nacionalni park, koji se održivo razvija, imao je golem utjecaja na razvoj turizma u cijelom Unsko-sanskom kantonu, jer je Bihać, kao regionalno sjedište, prije uspostave Nacionalnog parka Una, imao samo četiri hotela, a sada ih ima čak 36. Dakle, NP Una je sinergija odnosno partnerstvo javnog, privatnog i nevladinog sektora, gdje u procesu razvoja svi sudionici imaju svoje mjesto, odnosno ulogu i svoj interes u ovako uređenom prostoru.

No, kako zaštita priroda ne pozna države granice, parkovi Dinarida, ukupno 98 članica u našoj regiji, imaju svoju udruženje sa sjedištem u Podgorici. Poduzetni Mulić je predsjednik Upravnog odbora ovoga udruženja, koje gradi mostove u zaštiti prirode bez čega nema ni održivog turizma, kao motora razvoja cijele regije.

Pčelari prvi shvatili važnost zaštite prirode

Posjetili smo pčelare Bećira Hajrlahovića na obroncima Ljutoča, kod Kulen Vakufa, kao i Nektar park Mirsada Kurića kod Bihaća, prvi ima 150 košnica, a drugi čak 300 društava od kojih je 200 medonosnih košnica. Prvi ima 70 godina dugu obiteljsku tradiciju pčelarenja, a drugi se od politike, kojom se profesionalno bavio, izliječio prije 30 godina, kada se uhvatio pčela i danas izvozi med direktno u Rijad, koji je najveći grad Saudijske Arabije.

Mulić ponosno ističe da su ovdašnji pčelari, prvi shvatili što donosi Nacionalni park Una, u prvom redu što se tiče zaštite prirode, o kojoj svi, pa i pčelari uvelike ovise, ali učestale su klimatske promjene posljednjih godina i pčele su se našle prve na udaru. Ipak, tu je i osigurano tržište, jer su s Nacionalnim parkom, koji ima što za ponuditi cijele godine, došli i brojni turisti, koji najčešće kupuju med, ali i sve druge pčelinje proizvode, na kućnom pragu. No, ide i sve ostalo, samo da je domaće. Usput rečeno, cijena meda je već dosegla cijenu od 100 kuna ili 25 KM, za standardnu teglicu od 900 grama, a istu je ispregovaralo udruženje pčelara Bihaća.

Hajrlahović ističe da mu je prije tri godine uginulo 90 košnica u samo 10 dana, što je bio pravi pomor, koji je zahvatio pčelinjake od Italije, preko BiH sve do Mađarske. No, uz pomoć NP Una ih je uspio obnoviti i sada godišnje ima 2,5 do tri tone meda. Ističe da bi ratari trebali voditi više računa o prskanju nasada malina u cvatu, što bi trebali vršiti rano ujutro ili na večer, kada su pčele u košnica, a ne kada ove izađu na pašu. Manje su opasni usjevi kukuruza, jer nema nektara u cvijetu, ali i on može ugroziti pčele…

Pčele ga izliječile od politike

S druge strane, Kurić, racionalno i smireno ističe da je pčelarstvo zahtjevan hobi, koji traži da mu se čovjek cijeli posveti i stalno se educira, prije svega, jer se uvijek nešto novo događa u pčelarstvu, te se posao može razviti. On je bio radišan i nije gubio vrijeme, već je kupio imanje i krenuo od nule, da bi se hobi pretvorio, kroz godine, u pravi posao, u kojem mu pomaže i brojna obitelj, jer ne može sve sam stići obaviti, od pčelinjaka do izrade okvira za košnice, koji stoje 10 eura.

Ima po 50 košnica u šumi kod mjesta Skakavac na Grmeču i na Mrazovcu kod Bužima također 50, kao i njegov brat, koji također ima seleće košnice. Radi se o ogromnom prostranstvu na Grmeču, koji je na 1621 metara nadmorske visine. Tamošnje šume, kaže, bilo da je to lipa, bor, ariš ili bagrem, daju bogatu pašu. Lakše je otkad ima seleće košnice pod video nadzorom, jer je medvjed, za kojeg drži da bolje pčelari od ljudi, čest gost u selećem pčelinjaku, ako je bez ljudskog nadzora. No, drži da ni jedna košnica, koja ima čak 50.000 pčela, nije ista. Matica, kaže, živi četiri do pet godina, a pčela samo 50 dana, s tim da s 18 do 20 dana postane punoljetna. U košnici je stalno, bilo ljeti ili zimi, temperatura 37,2 stupnja C, a posebnom folijom, koja je njegov izum, stalno održava spomenutu temperaturu.

Ovaj uspješni pčelari, a bivši političar, osobno preferira livadski med, zbog ljekovitosti i mirisa, a ističe da je vrhunski i kestenov s Petrove gore kod Vojnića. Na naš upit o prinosima, ističe da oni jako variraju posljednje vrijeme, ovisno od godine do godine, pa tako jedne godine po košnici bude 10 kilograma meda, a druge već 25 kilograma. To je priroda, kaže, koja jedne godine da više meda, druge manje, a na nama je da učinimo sve da pčele prežive u suživotu s ljudima, jer mi njima nismo potrebni, a one nama itekako jesu. Inače, Kurić za vrijeme zime, kada ima manje posla u velikom pčelinjaku, drži pčelarsku radionicu, kako bi educirao kupce meda, ali i nesebično podijelio svoje životno iskustvo.

Kako rublje i danas pere Eko veš mašina?

Na granici nas je dočekao i u Martin Brodu vodio Nermin Burzić, koji je skupa sa svojim mladim rendžerima, čuvarima parka, pokupio svaki papirić ili plastiku na dužoj ruti obilaska parka. Tamo smo osim Milančeva buka, koji je u postupku upisa u UNESCO-ov registar svjetske prirodne baštine, posjetili Eko veš mašinu, gdje se roba pere onako kako se to nekada radilo uz mlinice na vodu i uz pomoć drvene prakljače.

Na raftingu smo upoznali Aleksandra Drobca iz Martin Broda, koji je, iako još mlad i novi u ovom zahtjevnom poslu, bio naš pouzdani skiper. Naime, Una nam je pružila nezaboravan događaj raftinga, koji stoji 20 eura po osobi za oko tri sata spuštanja, mi smo prešli sedam, osam kilometara, niz njezine pitome brzake, ali nas je više rijeka nosila zbog trenutnog visokog vodostaja nego što smo mi, svi skupa, veslali što traži malo umijeća i dosta truda, ako je vodostaj rijeke nizak.

Na OPG-u Ostrovica smo bili gosti kod Ismete i Kemala Štrkljevića, koji su oličenje gostoljubivosti i ljudske velikodušnosti u onom najljepšem obliku. To se novcem, bilo kojim, ne može platiti i zato ćemo se tamo opet vratiti. Osim njih, tamo smo zatekli bračni par iz Sarajeva Adina i Dževad Karadža, koji su nam uljepšali večer uz gitaru i dobro društvo. Na kraju ne zaboravnog dana smješteni smo bili u lijepom turističkom naselju Natura Art na samoj obali Une u mjestu Lohovo.

Brdska utrka kroz nacionalni park

Drugi dan ušli smo u NP Una u mjestu Orašac, te se vozili oko 8 kilometara do Štrbačkog buka. Tu je održana 3. brdska utrka, a organizatori su bili NP i SD Ultra iz Bihaća. Radi se o kružnoj utrci dugoj 19 kilometara, uz samo Unu, na mjestu gdje granica s Hrvatskom prolazi po sredini rijeke.

Pobjednica u ženskoj konkurenciji je bila Dijana Manđeralo iz Mostara, a u muškoj Saudin Nuhanović iz Bihaća. Hranu, grah za sve sudionike utrke i goste parka su priredile žene iz Udruge žena Ljutočke doline. Oko nas su bile dvije dominantne planine u NP-u, Ljutoči. Na njih će nas podsjećati maskota brdske utrke ris Unico. Naši domaćini nisu zaboravili spomenuti da je osnivač Unskih smaragda i veliki zaljubljenik u Unu i prirodu bio legendarni Boško Marjanović.

Ipak, doći u Bihać, a ne popiti tursku kavu s rahatlukom u čamcu ili objedovati na njima, sve je to dio ponude restorana River Dock, koji u Bihaću ima i lijepi hotel Emporium.

Željava se polako budi

Posjetili smo i sjedište NP-a Una u samom centru Bihaća, bili pred džamijom Fetija (pretvorena krajem 16 st. u džamiju). Bihać je nekada bio fortifikacija, svuda unaokolo bila je voda, a dolaskom Austrougarske, gradske zidine su srušene. U centru grada je crkva sv. Ante Padovanskog, koja pamti i bolje dane, a zvonik je bez zvona, nakon što je bombardirana u 2. Svjetskom ratu te su ondje pokopani hrvatski velikaši.

Obišli smo i kompleks Željava, odnosno ono što je ostalo od impozantnog podzemnog aerodroma, kojega je davno sagradila bivša JNA. Tamo smo upoznali ljude iz Aero kluba Željava, a predsjednik istoga Dževad Mešić, nam je otkrio ambiciozne planove sa nekadašnjim vojnim aerodromom, koji bi trebao biti nova turistička meka za zahtjevnije turiste, koji se koriste vlastitim zračnim prijevozom do turističkog odredišta. Za vrijeme naše kratke posjete, golemu pistu su koristili lokalni rekreativci, bilo za bicikliranje ili trčanje u okruženju pomalo divlje prirode, jer je dio aerodroma, još uvijek, pod minama.

U Vedrom polju posjetili smo ribogojilište i ugostiteljski objekat Matan. Sve je započeo Mato Šimić, koji je danas čio i vedar 89 godišnjak, a još početkom 2000-tih godina, jer se prije toga nije moglo, u prvom redu zbog bivše JNA, koja je ovo područje, upravo zbog Željave, držala pod povećalom, pa makar se radilo o košnji sijena u polju. Uporni Šimić je najprije konjskom zapregom, a onda i teškim strojevima, počeo kopati prve bazene, kojih danas ima deset, a najveći je 50 puta 20 metara, skoro kao olimpijski bazen. U poslu su i sin Anto te unuk Mate. Godišnja proizvodnja pastrve je dosegla 12 tona, otkrio nam je Mate, između vađenja iste iz bazena i štednjaka u kuhinji, koje dijeli manje od pet matara. Marinko Petković